|
|
| < | svibanj, 2008 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
LINK: http://eventful.com/demand/D0-001-000149942-2
ajte PREKLINJEM VAS stisnite ovdje gore... to vam je nes da evanescence dode u Rvacku, jer sam cula da mozda nece doc... a tak bi htjela da doduuuuuuu... molim vas, preklinjem, kaj god, klecat cu pred vama sam da to stisnete... i nekaj tam ispunite, blabla... ugl... i sad vas pol nece htjet jer mislite da je neki spam blabla, al ubijte me ak je onak... oke, vise neznam kaj pricam, zato... pwiiiiiiiz... [trepcem okicama]
...KOLKO VAS JE BILO OD NE ZNAM KAD...
Free Web Site Counter
LJUDI KOJE ZNAM...
blacken the angel-covjek zbog kojeg zelim zauvijek zivjeti... moja srodna dušica... moj andeo... obozavam ga... ma volim ga vise od bozanstva :) osoba s najljepsom kosom na svijetu, opsjednuta sam njegovom kosom... osoba koja me uvijek izvuce iz depre.. da bar ima vise ljudi kao sto je on... onda bi svijet bio savrsen... a savrsenstvo ne postoji... upoznah ga na cof-u... :)
njegova knjiga koju nikada nazalost nece dovrsiti :( i njegov stari blog-blackenutopia.blog.hr
darkerica-ona mi je bas slatka... ima tam njena slika... da... ima jebene one... rukave... ono kaj stavljas na ruku... xD i lijepo pise... i ima jeben dizajn... ma fora zenskica... seksi taaajm :P
i upoznah ju napokon... aha... tu u zegeu... :) love her...
evicamarica-evicaaaa... da... i ona se moze svrstati u moju listu ljubafi... da... ona voli kurta... veri mac... hihi... ma ona je kul... mala moja pijandura... :)
just dead child-grujić... on je bas kul... ima lijepu kosu... i svida mi se njegov pirs... cudne li rijeci... uglavnom... on je kul... i slusa dobru mjuzu... uzeli su mu zilete.. :( i po novom... nema vise dugu kosu... :'( al i ovo mu okej stoji... ma super je =)
katy-ona ide u razred sa tajchy... isto luda.... cudna... slatka :) ljubomorna na mene... lol... neznam kaj da vise kazem... drago mi je kaj ju znam... nju jaaaaaako voljam ...
kutchkica-jako voljam svoju malu kutchketinu ;) ona je supac cura, tu je uvijek kad ju trebam... spaljena... i ima kul zurku, hehe... volim ju jako, jako... nemam sto drugo rec za nju...
mali trol-ljubaf 2... i nju obozavam... i volim... i ona mi je isto jedna od best frendica... ona je skoro uvijek fakat hepi.. al ima i neke totalno sjebane trenutke... i povezuje nas nesto slicno... i zato znam kak joj je na neki nacin...
mali zlocesti kiwi-to je moja najveca ljubaf... nju volim najvise na svijetu... obozavam ju... volim provoditi vrijeme s njom jer me uvijek razveseli... ona je jedna fakat savrsena osoba... jedna od best frendica...
pahuLjica-hm... neznam sto reci o njoj jer ju bas i neznam... ide samnom u skolu... al evo, moj prvi dojam...
mislim da je super osoba, bas kao i melita... njih dve su mi iste =) slusa grejt mjuzu... ima smisla za pisanje, sto sam shvatila u njenom prvom postu... ma svida mi se ko osoba, i eto, nadam se da cemo se ubuduce malo bolje upoznat :)
tajchy-ona ide samnom u skolu... eeem... i da... luda je... opicena... slatka... glupa :P i tak sve po redu... al najbitnije je da ja nju voljam jako,jako :)
žena od bijesa-moja ljepota :P hehe, ma zakon zenskica, voljam ju puno.... odite na njen blog, predobro pise cura, ona ce biti moja nasljednica kad prestanem pisati =)
I LJUDI KOJE NEZNAM...
broken 7-cini mi se nadasve super cura... ima super blog... fora slike, price, nadimak... ma sve... ima slican pogled na svijet kao ja...
dark_angel1601-jebeno pise... i ima fora dizajn... i tak... kul je zenska... i slusa najs mjuzu... ma grejt :) voljam ju =)
†..eternal angel..†-ona je zakon... :) i obozava evanescence.. hehe... i ima lijep blogek... i tak... jebeno pise... ma kul je.. volim ju... :) moja seka :P
gothic angel-crna-super blog ima... lajk it :) cini mi se kul zenska... mislim da jako voli andele hehe... najs mjuzu slusa... i tak... nemam sta puno za rec =)
Heavenly_Demonic-najs cura, heh... hm... neznam ju bas pa dakleee... neznam kaj da kazem o njoj... kul pise, i najs je i supaaac, da... =) voljam i nju :)
..hotdevil..-najs cura... tek sam joj nedavno pocela citat blog... heh... da... moja imenjakinja :) i ima kewl blog =)
~~imaginary~~-ona je supac x) i super pise, meni je bas zanimljiva... eto, neznam bas sto da za nju napisem, no u biti svida mi se njen blog jako =) voljam ju (=
karirani mikrofon-necu pisat nis o njoj iz nekih dosta dobrih razloga... ja znam ko je ona i meni je to dovoljno =) samo da napomenem... love her mucho,mucho :)
†Nyna†-jos jedna super cura, sa meni slicnim nacinom razmisljanja... lijepo pise... :) i nju ocu upoznat sto prije =)
petr@-hihi... fora zenska... da.. ima jeben blog... i slike.. i sve... ma bas jebena zena... svida mi se ko osoba...
uplakana djevojčica-nova cura na blogu... super je pocela... jako dobro i smisleno pise.... vrlo lako se mozete pronaci u njenim postovima i naci nesto sto ce vas pogoditi, nesto sto ce vas upotpuniti... cura kao svi mi, ali mozda zapravo totalno drukcija.. :)
wild child-super pise, svida mi se dizajn bloga... eeeem, pa neznam nesto previse o njoj, ali svida mi se curka, voljela bih ju upoznat, jer brijem da ju neznam, nisam sigurna lol
R.I.P-ljudi koji vise nemaju blogove ili pisu jako rijetko ili se nasao neki drugi razlog... ali uvijek ce mi ostati u sjecanju, zato ih tu ostavljam...
kiwitrol-ljubafi moje lude... ne pisu bas vise, pa su tu dosle...
andeo sa greskom-e ona ima jeben sos... mislim... šos... al posto ga sad i ja imam... i moj je ko njen... tak da je i moj jeben... lol! da... i ima lijepu kosu... da... i fora je... ona je jedna od osoba koje me mogu uvijek nasmijati.... i nju jako volim.. :) ne moze komentirati, jbg
ikhthys-melita... frendica iz razreda... ona mi jedna od best cura iz razreda... predivno pise... i svida mi se ko osoba... fura neki svoj stil... sto je uber kul... :) obrisala je blog
heroineona je ljubafina ljubaf.... da... ona mi je isto jako kul... hihi... i voli kurta... jako, jako... i pearl jam... ma ona je jebena... napokon ju upoznah... :) pise stvarno predivne postove... i nema vise blog :(
malamrtvadjevojka-ona isto ide u razred tajchy i katy hehe... ima predivnu kosu... crvenu... frckavu... sad ima ljubicastu neku... ja bi takvu.. i obozava zeppeline... jebena je zena... i stalno govori ''a fuuuuuuj!!!'' xD ne pise vise
mala tala-hehe... taleeek... lol! da... ona ima prepreprejeben glas... obozava nightwish... i meni ima bolji glas od tarje... aha, aha... a fakat prepreprepredobro pjeva... :) a tek kad uzmemo helij... xD ne zelite to cuti... i da... ima bend... =) obrisala je blog
kreky-romana... da... ona ima bas lijepu kosu... ja bi takvu kosu... da... sad si je sjebala siske.. al nema veze... da... kaj jos o njoj rec... zena je malo hiperaktivna... al je u zadnje vrijeme u bedu zbog zna-ona-vec-cega... da... i tak to... pise rijetko
Dolly voli žvakače xD-prva klonirana ofca... hehe =) s njom sam se upoznavala vec nekoliko puta, jer sam bila pijana, pa se ne sjecam... al, eto, unatoc alkoholu, zapamtila sam kak zgleda.... supac curka ;) obrisala je blog
pantera-moja frendica od prije 6 godina... da... rastale smo se kao male... stalno smo se druzile... pa je ona odselila... i onda nisam 5 godina cula za nju... i onda smo se nasle prek bloga... hihi... tnx to blog... da... i nju volim... jako... ona mi je jedna od best frendica... i volim ju jer je stvarno smirena osoba... kuzi me na neki cudan nacin... ne pise vise
Necrotic Freak-hihi... mala moja maricka... xD upoznah ju napokon.. ona je kuuuuuuuul... drago mi je kaj ju znam.. vojim ju... =) vesela je ona osobica... obrisala je blog
lost young child-gael... nju znam sa fisha... ona je bas dobra... super zenska... pomaze ljudima... sretna sam kaj ju poznam zapravo... ona je jebena... totalno je pozitivna osoba... i da... ima predivan kaput... :) pise rijetko, tj, brijem da ne pise vise
moon shadow-muhica... ti si ljubaf od moje ljubafi... hihi... i zato si mi ti nekak... spesl... da... i visoka si... blah... ja ocu bit visoka... da... ona ima jebenu pozadinu... i slike... i pjesme... i cesto je u depri... svida mi se njen nacin razmisljana... shvacanja ovog zivota... svijeta... ne pise bas cesto... :( ne pise vise
cyanide-ona je fora... jako... hehe... i ima jeben blog... i slusa grejt mjuzu... i najs je cura... i bas mi je lijepa zenska... da.. ima lijepu kosu... da... sa siskama... crna... prfekt... ja bi takvu... i ja nju ocu upoznat... =) obrisala je blog :(
Bloody Angel-hihi... ona ima jeben blog.. i pozadinu... hihi... da... jebena je... i ima kul slikice... i super pise... :) rijetko pise...
moje ime nije vazno... vaznije je njegovo znacenje... moje ime znaci tuznu, jadnu, ali lijepu vrbu... oni koji trebaju znati tko sam... znaju...
rodena sam 03.09.1991 g., dakle trenutno imam imam 15 god i djevica sam (shvatite to kak god ocete)
naj frendice su mi:iva, jasna,anja,seka dada, seka eva, katja, pecigoska,eva....
moj mail je hoti_39@hotmail.com, pa ko ima messenger...
moj profil na VF
ovo sam ja...
moji goth nadimci su : Bloody Angel i Morbid Mistress...
VIDI KOJI JE TVOJ GOTH NICK...
ne zanima me sto mislite o meni. ja sam... ja... nitko. nista. potpuno nebitna osoba za tebe. morbidna. cudna. ponekad suicidna. depresivna. sretna. hiperaktivna. sjebana. glupaca. kuja. klinka s ribnjaka. zivim da umrem, jer cim sam rodena, osudena sam na smrt.
volim:
Blacken The Angela (on je moj andeo, osoba koju volim najvise na svijetu, moj razlog zasto sam jos uvijek ovdje)
Kiwi & Trola(moje best frendice koje volim previse, nikad ne znam koju bi stavila na prvo mjesto, jednake su, ali K je prije u abecedi pa... :P)
runu (fila is d best :P)
zvuk (tam ne idem tak cesto, al je isto jebeno)
cokoladu (bez tog nema zivota za mene)
violine (jer proizvode predivnu harmoniju)
sanjati (zbog te nestvarosti, jer u snovima mogu sve)
frendove (znaju oni ko su)
glasove u svojoj glavi (jer su jedini koji komuniciraju samnom kad god to pozelim)
crno, crveno, bijelo i ljubicasto (meni naj boje)
crne i crvene ruze (zbog njihova znacenja)
smrt (to vidim kao izlaz)
dugu kosu, pogotovo na deckima (jer je to nesto predivno)
krv (jer je fina)
bajke (jer je u njima sve moguce)
krizeve (neznam zasto ih volim)
marte (jer kad me netko naljuti, to lako zavrsi nekom medu nogama i problem rjesen)
noc, mrak, tamu (jer se jedino onda u tom okruzenju mogu opustiti, jedino onda mogu izaci)
sjene (jer su uvijek samnom, misticne su)
groblja (jer mi je to najmirnije mjesto gdje se opustam i najbolje funkcioniram, zbog te mirnoce)
dobermane (imaju predivnu gradu tijela)
carolije (wow, onak, carobne su)
anoreksiju (mrsav si, ne trosis puno na hranu i na kraju te to ubije)
zrcala (jer u njima vidim svoj odraz, sebe, u njima trazim svoje pravo ''ja''. iako ga ne nalazim koliko god duboko gledala)
vampire (jer njihove legende jos uvijek zive, bas kao i oni)
glazbu (i to me opusta, uz to isto najbolje funkcioniram)
munje (jer me zapanjuju svojom svjetloscu)
zmije (jer su jednostavno predivne, i tako mirne)
volim jesti kolace u vinceku. pogorovo sachericu. lazanje. vegetu. torteline. majonezu. limunsku kiselinu. anatomiju. slatkise. derati se na staru. bacati stvari. razbijati.
STVARI KOJE SLUSAM:
-Evanescence
-Cradle of Filth
-Nightwish
-Negative
-Virgin Black
-AFI
-Autumn
-Autumn Tears
-Deadlock
-Diva Destruction
-Draconian
-Emilie Autumn
-Exilia
-Flyleaf
-Krypteria
-Leaves' Eyes
-Nemesea
-Xandria
-The Sins of Thy Beloved
-Penumbra
-Trail of Tears
-Zombie Girl
-After Forever
-The Dreamside
-Via Mistica
-Satyrian
-Theatre of Tragedy
-Elis
-Forever Slave
-Mortal Love
-Darkwell
-Midnattsol
-Lake of Tears
-Atargatis
-Lacrimosa
-L'Âme Immortelle
-ASP
-Noturna
-Sengir
-Delain
-Lunatica
-Mandrake
-Beseech
-Akoma
-Echoes of Eternity
-Stream of Passion
-To-Mera
-The Gathering
-Ambeon
-The Aerium
-Eeriness
-Inner Fear
-Dremora
-Aesma Daeva
-Imperia
-Visions of Atlantis
-Corpus Delicti
-Where Angels Fall
-Soulslide
-Dying Tears
-Silentium
-Rasputina
-Rosetta Stone
-Dope Stars Inc.
-Zeromancer
-Angelspit
-Ayria
-Unter Null
-Android Lust
-Apocalyptica
-Deathstars
-HIM
-Blutengel
-My Dying Bride
-Sentenced
-Within Temptation
-Marilyn Manson
OSOBE KOJIMA SE DIVIM
Pauley Perrette
Glumi u meni naj seriji, goth je, izmisljen lik, bavi se forenzikom, kompovima... Cesto me usporeduju s njom, ali ne, nisam kao ona. neznam. mozda samo izvana.
Dani Filth
Je li potrebno pricati? Meni najbolji vokal na danasnjoj sceni, glas koji za mene predstavlja umjetnost. Volim njegove tekstove, savrseni su...
Milla Jovovich
Ona me fascinira od malena. Meni najdraza glumica. Obozavam sve njene filmove, mogu ih gledati stalno, iznova i iznova, a svaki put cu ih gledati na drugaciji nacin i nece mi dosaditi.
Kate Beckinsale
Volim njen lik u Underworldu. Jedna od naj glumica. Vamp atmosfera :)
Angelina Jolie
Zena koja stalno radi neka sranja :P (receno u pozitivnom smislu). Fascinirala me time sto je ostala jaka unatoc medijima i njihovim lazima o njoj, prikazivali su ju totalno drugacijom. Fascinirala me svojom pojavom u javnost sa kapsulom krvi oko vrata. Volim nacin kako glumi. Izgleda stvarno. Svaki film s njom mi je kul. Isto vamp =)
Jesse & Lestat iz QOTD
Jedan od meni naj parova iz jednog od naj filma :) Volim atmosferu u filmu... Erotic, scary, gothic and exciting =)
Amy Lee & Tarja Turunen
Predivni glasovi. Divne rijeci pjesama. Amy, isto smatram jakom osobom na koja je svasta prosla, a Tarja, hm, o njoj ne znam bas puno, al cini mi se oke. Svida mi se outlook od obje :)
UTJEHA KOSE
Gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.
Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.
BOL
bol je kao blago nemo svuda nada mnom
a ne znam mu niti imena
sja na dnu mene
bol, moja radost
bol, moja mladost
bol, moja utjeha svjetla
kad njega nema, meni je kao bez druga
prazno i mrtvo i cudno
i sve mi se cini ko neka praznina i tuga
i sve mi je besmisleno i uzaludno
njim se zanesem izvan svijeta
i svakodnevnih stvari
mi smo kao...
dvije zvijezde na dnu mora
dva zvuka u tisini
dvije crne ruze...
nocu kada lutam sama u svijetu sjena
i kad se beskraj pretvara u cudo
prolazi mi glavom
kao vjetar kosom
zanosi mi misli
daleko...
ludo...
JASTUCI
jutros su stvari bile mrtva tijela
sa mrtvim sklopljenim očima
sa blijedim voštanim licem
jutros je cijelu sobu prekrio mrtvi plašt
i boje su bile tužne kao jesenje misli
kad teške kapi kiše udaraju o stakla
jutros je magla bila pod prozorom mojim
kao tužne udovice
i stakla su bila mutna i siva
i soba je bila puna pospanih sjena
zrcalo stajaše mutno u mračnome kutu
kao da mu posljednja ruža
u mrtvim dubinama vene
samo su jastuci veselo pjevali pjesme
o mrtvom tijelu zene...
NESTATI
Želim nestati s tišinom
Pobjeći od crne tame
Živjeti sa nekim smislom
Dočekat' bolje dane
Dosta mi je ovog svijeta
Dosta mi je ovih ljudi
Kao da im ne pripadam
Pa da mi neki od njih sudi
Zaboraviti sve želim
Uništit' tu bjesnoću
Koja živi sad u meni
Koja javlja mi se noću
CRNA RUŽA
kako tiho cvjeta
ruža mračnog srca
opijena dahom
neviđenog jutra
sa onoga svijeta
tu sam...
ali ne ni dušom ni tijelom
već nemirom što živi u meni
sve je to preliveno kapljom
bestjelesnom
toplijom od suze
sjajnijom od zvuka
krvavom
U NJENOJ SJENI
Ona je na kraju puta hvatajuci vlastito nestajuce svijetlo
Bjezeci od sjene u ime zivih
Trazeci sto vrijedi u pozudi muskaraca
Placajuci krvlju u razlicitim krevetima
Zamjenjujuci seks sa istinskom ljubavlju
Nikad joj nista nije znacilo
Njezina ovisnost pretvorila je njen svijet
Pun preplasenih djecaka i varajucih djevojki
Trazeci najlaksi nacin da ne bude obicna
Tako je natovarila svoj brod koji tone
I presla svoje krvavo crveno more
Utapajuci se samo da bi zivjela svoju laz
Da je obicna
U svojoj nestajucoj sjeni...
KROJ
Ukrast ću tvoju sjenku, obući je na sebe i pokazivati svima. Biti ćeš moj način odijevanja svega nježnog i tajnog. Pa i onda, kad dotraješ, iskrzan, izblijeđen, neću te sa sebe skidati. Na meni ćeš se raspasti. Jer ti si jedini način da pokrijem golotinju ove djetinje duše. I da se više ne stidim pred biljem i pred pticama. Na poderanim mjestima zajedno ćemo plakati. Zašivati ću te vjetrom. Poslije ću, znam, pobrkati moju kožu s tvojom. Ne znam da li me shvaćaš: to nije prožimanje. To je umivanje tobom. Ljubav je čišćenje nekim. Ljubav je nečiji miris, sav izatkan po nama. Tetoviranje maštom. Evo, silazi sumrak, i svijet postaje hladniji. Ti si moj način toplog. Obući ću te na sebe da se, ovako topla, ne prehladim od studeni svog straha i samoće.
MRTVO
Beskrajnost pitanja na koje tražim odgovore, sama,
u velikoj tišini ispunjenoj još većom prazninom,
zarobljena tamom…
Nastali pepeo od slijepe siline Sunca.
Prizor probušenih vena iz kojih se krv neda ocijediti.
Želja za kišom da ti obnovi rane.
Usputna preokupacija 'bezazlenim' stvarima,
koje su tako jednostavne, ali ipak kobne.
Ne za druge, nego za tebe.
A osjećaj…
Osjećaja nema.
Taj se osjećaj ne poznaje u ovom svijetu.
On umire.
I tebe vuče sa sobom.
Bez obzira na to što si već mrtav…
LOVE POTION
One last testimony of love,
Reach me the cup and I will drink...
A cup filled with bitter sweet poison...
Lost once before,
Not again, I will sink,
But to this test I give all my devotion...
Looking in the darkened Moon,
Trust, by every reach of you,
Let me drink the potion and get hurt,
Like lovers always do...
BLOODY POET GIRL
She slits her wrist
To subdue the pain
That numbs her brain
Blood drips from the slits
Suffering for her art
Suffering for her life
A boundless sea of suffering
An endless river of blood
Emotions bled form her wrists
Spilling onto the white surface
Tinting the blank, pristine white
With words in deep red
As the suffering
And long pent up emotions flow
The gazed eyes close
The up-held head bows
Pressure, crushing her
Suffocating her
She was breaking under it
Caving in upon herself
The eyes open
The body slumps
Closer to the floor
It was almost done
Everything was almost said
Every emotion almost drained
Every feeling vented
Every though out in the open now
It was over
She was finished
She reached with a bloody finger
And signed her work
With a little smile
And her last act done
She collapsed and was no more
Becoming the bloody poet girl
I KNEW IT
I knew it,
Even before the words are spoken...
I felt it,
That my heart would once again be broken...
I hate it,
That there was nothing I could choke in...
I had you,
I lost you,
But to set the record straight,
Just be happy,
With your cheap slut,
Be happy...
With or without me...
I hope you feel great...
You knew it,
That there were things undone...
You felt it,
That this just couldn’t go on...
You hated it,
That your guilt had begun...
You had me,
You lost me,
But to tell it all right,
I want you to be happy,
Even though it’s with that stupid whore,
I still love you,
And she won’t change that,
Ever more...
HOW I FEEL
When my little sister got raped,
I screamed, cried,
ask why and wished it was me...
Wish granted...
And no one could see,
My pain... Knife shaped...
Give me a reason,
Althought it's in the language of hate..
Just tell me why...
Please give me the reason...
What did I do to deserve this fate?
It's a river in my head,
Beautifully flowing,
With waves of darkred...
Why this fate,
Why this...
Why me?
EARLY MORNING
Six o'clock in the morning...
Rubbing the sleep from my eyes...
Just went out for coffee, or some tea,
I'm freezing so that would be nice...
I am alone...
Actually I don't know what to do,
I feel so lost...
I know you want to breathe some more,
And I'll give it to you, at all cost...
I remain alone...
Siting, watching, waiting...
Wondering what you're doing now...
Watching the sun rise once more...
I can't let you go, tell me how,
I'll always be alone...
My worst fear, my deepest secret,
I share with thee...
I'm afraid to be on my own,
I need someone to love me...
I remain alone...
Guess it's the way my story goes,
Never ending trouble in life...
I can't and wont take it anymore...
Ah...
There is my knife...
I'll go home...
DADDY
Tell me daddy,
What is it that I did wrong?
Would you have loved me,
If I was your son,
Would you cared for me just like for my brother now?
I want you to love me too,
But you don't seem to know how...
I feel so unloved, so forlorn...
What is it that I did wrong?
I know...
I've been born...
Sorry Daddy...
Da.
Vraćam se.
Odlučila sam jer mi falite. (znam da ste još tu)
Volim vas <3
Mislila sam da će prošli post biti zadnji, no zapravo sam se prevarila i evo... Ovo će biti zadnji...
U biti samo sam htjela reći da je ovo zadnji zbogom, zadnji pozdrav...
Ne mogu više ovdje biti, ne više na ovom svijetu, na ovim poznatim ulicama koje mi se gade. Predala sam se da, sada stvarno, posljednji put.
Volim Vas sve koji ste uvijek bili uz mene, iskreno, koji ste me pratili sa smješkom na licu, ne dopustili mi suze.
Vidjet ćemo se opet, jednog dana, znam to kao, osjećam. Nemojte me zvati, nemojte me tražiti, neću vam se javiti, ne želim vas više nikada vidjeti. Ne trebam vas. Da, to sam ja, to vam ja govorim. Ne trebam nikoga.
Možda mi nekada nikad neće moći oprostiti na ovom potezu, kojim pokazujem da to mogu. A zapravo. Možda je to samo bijeg. Možda sam samo još jedna kukavica...
A Tebi.
I don't love you anymore.
Ni tebe ne trebam, nikada te ionako nisam imala.
Eli <3
Moja jedina, bila si tu kada nitko drugi nije. My only true love...
Nadam se da ćeš mi ti moći oprostiti...
Kao što u naslovu piše... gotovo je i s ovim blogom.
Razloga ima puno, ne da mi se nabrajati.
Dakle, ovo će biti zadnji post na ovome blogu, njega ću ostaviti za uspomene. Citirat ću neke rečenice iz prijašnjih postova i u njima navesti neke razloge zašto odustajem, mislim da mnogi neće shvatiti što time želim reći, no oni koji trebaju hoće...
ovaj naš pokvareni svijet... je kao kazalište lutaka. ovaj život je predstava. drama. tragedija. njezin dom je pozornica. a vi ste samo naivna publika u prvome redu. i čekate da ta predstava završi.
no ovaj život je beskrajna priča. koju morate sami okončati. dok nije prekasno. dok bol ne postane prejaka, da vas ne uništi do kraja. dok vam tama nije uzela cijelu dušu. ali u tami se prepoznajete, je li tako? postali ste tako zli. mrak vam je postao majkom. sjene su vam braća i sestre. to je vaša obitelj. prati vas iz dana u dan. a vi to ne možete zaustaviti. ne možete. pa zatvorite oči i dalje ravno hodate iz dana u dan...
Mislim da sam u tim rečenicama rekla što sam htjela... O svijetu koji me okružuje i opsjeda, želi da postanem dio njega ali ja se ne predajem... A zapravo, odavno sam se predala, postala sam kao i oni. Loša kopija.
ima dana kada bih zeljela izaci iz vlaka kojim se godinama vozim, jer sam postala umorna od uspravnog sjedenja i stajanja... sve mi se cini mutno... kao da nista ne cujem... kao da sam u krivom vlaku koji vozi nekamo kamo ne zelim... prije sam imala jasan cilj, uvijek sam znala sto zelim i kamo idem... a sada lezim na podu i trpim... trpim...
Tako se osjećam jako često, zapravo je to stanje u kojem provodim dane. Pogledajte te rečenice u metaforičkom smislu. I vi se tako ponekad osjećate, zar ne? Zato se nadam da me sada razumijete...
Hoćemo li ikada to zaustaviti, hoćemo li to prekoračiti, stati tome na kraj, staviti točku na i? A ona će i dalje svijetu postavljati pitanja, biti jedna koja je samo dio kraljevstva, biti zrno prašine u pustinji. Ona je odlučila završiti rečenicom sa podebljanom točkom na kraju, odlučila sve za sebe okončati. Neće se više truditi disati za ovaj svijet, odsada se trudi za sebe. Počinje odlučivati što misli da je ispravno, odlučila se svome bogu pridružiti. Odlučila je postati dah na groblju kraljeva. Odlučila nestati...
Hoćemo li? Možda se jednom i uspijemo izvući iz ove melankonije, možda jednom i mi uspijemo zavarati druge, pokazati im kako je bilo nama, pakao koji su nam stvarali. I sve ćemo to napraviti u svoju korist, kako bih se od njih obranili.
Neznam kako ti dokazati predanost tebi... Život sam usmjerila prema tebi. Pokazala sam prstom na tebe. Odabrala sam nastaviti živjeti zbog tebe. I na kraju se pitam čemu sve to. Zašto se uopće trudim kada to ne prihvaćaš?
Sve se ovo nije uopće moralo događati. Mogla sam sve samo tako zaustaviti. Ali ne... Da li da tražim krila drugog anđela? Mogla bih... No neću ni to. Znaš zašto budalo? Jer se to zove ljubav. Jednog dana ćeš naučiti... Jednog dana će i tebi trebati krila. I od nekog ćeš ih tražiti...
(a mene neće biti...)
Napisano jednoj osobi zbog koje sam jos uvijek ovdje, da. Zapravo ima ih više, ali eto, neću govoriti određeno ime. Dotična osoba će shvatiti. Valjda zna tko je. Osoba kojoj sam vječno zahvalna. No opet. Samo jedna u nizu...
to je kao da te tuku, a ti se ne braniš. raširiš ruke i vikneš da to urade najbolje što mogu. misliš da svi očekuju neku odgovornost od tebe, a ti ne znaš ni tko si, ni kako se zoveš. razmišljaš o tome. i onda te lagani povjetarac probudi iz sna. shvatiš da je sve to stvarnost. i zato kada ju vidite, samo se osmjehnete, zagrlite ju, poljubite najnježnije u lice i tiho šapnete kako je najbolja majka na svijetu.
Ono što mi je moja majka učinila, nije mi nikada dopuštala da dobro mislim o njoj. Zapostavljala me i odbacivala. I sada sam ja tako naučila, ona je bila vrlo utjecajna učiteljica. Sada ja nju odbacujem, a ona za mnome trči, ali ne može me sustići. Voljeti ne znači cijeli život govoriti da ti je žao... jer ti nikada neću moći oprostiti. Tako si me ti naučila.
Ne želim te izgubiti dušo. Ne želim da postaneš još jedan zamagljeni odraz u slomljenom zrcalu...
Mrzim te osmijehe na licu... Te maske. Pod kojima je tako teško disati. A disati moram. Obećala sam ti...
Skidam sa tvoga lica smijeh anđela. Njega ću ostaviti sebi za sjećanja...
Tu osobu sam davno izgubila, predavno da bih se sjećala ičega, predavno da bih imala neke uspomene, nije vrijedno toga. Sve ono lijepo s tom osobom mi je u sjećanju i to nikada neće izblijediti, ali taj trenutak kad sam ju izgubila nije vrijedan spomena. Kao da se nikada nije dogodio, kao da nikada nisam upoznala tu osobu, tako sam se odlučila odnositi.
Sjećaš se večeri kada smo se prvi put vidjeli? Sjećaš se onog sjaja u očima djevojke pred kojom si stajao, pred kojom si drhtao i pokušavao disati? Osmijesi su bili na licu oboje, obrazi nam se žarili od uzbuđenja, a oči blješale, blještale...
Zajedno smo proveli dio svojih života, tako malo, a zapravo tako dugo. A onda si otišao, sa smješkom na licu govoreći kako ćeš se vratiti. Otišla sam i ja, također sa srećom u duši, nadajući se da ćeš napraviti kako si i rekao...
Noću sam razmišljala o tebi, što sada radiš, kako se osjećaš sada, baš u ovom trenutku, odzvanja li ti u glavi još uvijek ono volim te...? Nisam znala ništa od navedenog. A ovo zadnje-ponajmanje sam se nadala. Kao da sam osjećala da si se udaljio od mog srca, kao da sam ja izašla iz tvoga, odšetala, odletjela, zalupila njegovim vratima i nikad se više okrenula niti vraćala, samo jer smo razdvojeni...
Recenice iz jednog posta koje sam sada sastavila u jednu cjelinu. Ono što tek sada zapravo mogu poručiti jednoj osobi, eh, ona će sigurno znati da su ove rečenice baš za nju. Ne bih baš previše govorila o njoj, nestala je, kao i ja, odvojile smo se, drugi su nas razdvojili, udaljili... A zapravo, ja sam kriva što sam to sve dopustila, razumu sam popustila, i srce spriječila da govori...
Eto... Sada čitate posljednje rečenice ovoga bloga. Stigla sam do kraja i ja s njim, oprostite mi, ali tu moj put prestaje, dalje ćete morati sami... Napuštam vas da, usuđujem se, jer tako su me naučili...
I dalje ću posjećivati neke od vas, budem li imala vremena.
Pa-pa ljudi (:
I da, ne zaboravite...
...No more tears...
Mislila je... Vjeran je on... Jer on je onaj koji mi rane mota i zacjeljuje ih, on moju bol uzima. On je onaj koji zaklanja svijeće što gore na grobu mome od snažnih i ljutih vjetrova. Tu gdje on stoji i bori se sa prirodom, tu gdje živim i nevidljiv sam prah, ali ne brinem se za sutra jer tvoj sam dah. Sve one tvoje blage riječi mogu uljepšati mi dan, svi osmijesi uz pogled ti ponizan. Ali zašto spuštaš glavu najdraži? Zašto se skrivaš pred svijetom ovim, ne pokazujući nimalo ovog božanskog lica drugima? Sve bih mogla zbog tebe pretrpiti, sve za tebe, jer se pouzdajem u Tebe. Kada budeš izmoren i budeš se osjećao malenim ja ću biti tu. Kada ti suze budu u očima ja ču ih posušiti. Neću dopustiti da se olako utopiš u svome oceanu patnje.
I da, govorim ti sve ovo jer mislim da ćeš to cijeniti. Mislim da ćeš znati cijeniti sve što ti pružam i zato te obožavam. Ali ti me opet odbijaš, ne želiš da ti se uplićem u život, ne želiš da ti pomognem riješiti probleme. Opet bi želio samo ispariti.
Možeš li zamisliti cijenu zraka kad bi ti ga davao trgovac? Ali ne, toga još nema, hvala bogu što mogu besplatno biti pored tebe. Zato nemoj se još predati, nemoj neku ludost napraviti, još nisi spreman da Ga upoznaš, mjesto ti je uz mene.
Volim te jer me pratiš, pratiš moje udisaje i korake, ideš u stopu s njima, prilagođavaš mi se. Nisam jedna od onih koje moraju stavljati oglas u novine da zadobiju tvoju pažnju.
Moje si sve, onaj s kojim rado provodim dane, moje najdraže. Volim s tobom biti, volim sve što je vezano uz tebe. Učiniti ću sve što tražiš, sve što ikada poželiš a ne izustiš. Ako ti je danas pomaknuo izlazak sunca dragi, ne brini. Sutra ću ti novi napraviti, a potom ćemo zajedno njegov pad u san dočekati.
Imaš li ti ikakvu ideju kamo ideš? Hoće li te put na kojem si sada dovesti do mene ili ćeš opet pogrešno skrenuti, nećeš se pokušati vratiti? Samo tako ćeš nastaviti ići i od mene odlutati. Put do mene bio je kao autocesta. Zar ti doista trebaju smjernice? Pusti srce da te vodi. Zanio si se prelako. Poljubio si zemlju. Mladim i nevinim prsima pao si na tlo, daha ti je od snažnog udarca ponestalo. Gorio si u želji da me grliš u tom trenu, da me stišćeš, dršćeš i ljubiš, da spojiš vječni duh sa jednokratnim tijelom. Dođi mi negdje iznenada, doši moja najdraža željo od vijeka. Dođi žurno neviđeni, došuljaj se tiho na prstima dršćući iz daljine, stavi mi ruku na rame i zagrli me usred tišine. Sakrij to hladno lice u topli baršun žudna tijela, na opojna ti njedra bijela. Neka mi noćaš tvoj dah osjete hladne bedre, opij me sa otrovom tvojih usana.
Kuda su ti misli zalutale dragi?
Zar ne vidiš se sada, hajde, osvrni se.
Vidiš li svoja meka koljena što na mramornoj ploči kleče, dok moliš da anđeli ti slete, da život ti uzdignu iz groba ispod tebe. Podigni oči prema nebu, prema mrtvom oltarskom cvijeću, pogledom traži najsjajniju zvijezdu, mene u njoj pronađi.
A blijedolik mjesec što iza prozirnog oblaka se skriva svjedok je tvoga mrtvog tijela, to tvojim ostacima se prostire, do mrtvog srca kroz prašinu dopire. Pogledaj malo dalje, u jezercu bistrom što posudio je malo mjesečeva sjaja, na vodi plica krvav pramen kose, oko njega valovi se rumene dok voda šumi tiho, najtiše.
Cijela povijest bijaše ti pokapana krvlju, bratstvom i jednakošću. Ne idi njihovim stopama, nemoj opet ići već ugaženim putem nego pođi prema meni, napravi nove stope u snijegu.
Nemoj biti na nebesima prvi, nemoj bogu ruku pružiti. Nemoj sada umrijeti, neka umiru bogovi za tebe.
Žile ti se od ovih riječi stišću, postaju vječni led, savijaš se zgrčenih šaka, suha rebra uporno ti se koče, tražiš zraka, ali umrijeti još ove sekunde nećeš... Zadnjim pokretom ruke prekrižio si se dok gledala sam te kako predaješ se tlu, a vene ti se smrznu, uz zadnji jecaj kažeš mi da obožavaš me, dok usne su ti se nijemo ukočile i nemoćno ti oči trznule podario si mi najljepši smiješak jada. Utopio si se u prahu svoje duše.
Na hladan pokrov bijeli pala ti je glava, tupo odbijanje smrti jedino je odzvanjalo tada. Usnuo si ti, pa tako i ja, zadnji par božanstva, na vječnu muku čovječanstva...
Plitko. Toliko nisko si uspjela pasti. Više ne možeš ni plivati u svojoj rijeci krvi. Dno te želi progutati. A ti ostaješ sjediti. Gledati oko sebe. Biti izgubljena u sebi. Čekati da po tebe dođe struja jača od tvoje mase misli. Mase sastavljene od smrti. Čekaš da te ponese do tvoga mora boli. Ne mariš ni što ti je haljina uprljana.
[hej malena, pa ti si uvijek bila uredna djevojčica...]
Smiješno ti je, ha prijateljice?
Moje riječi postale su ti patetične. Tvoje kraljevstvo je palo odavno, zar ne?
Raj ti je postao pakao. Trebala si zajedno biti sa nama. No ti si se odvojila. Htjela si vladati sama. I na kraju si sama ostala. Nitko sada ne vidi kako krvariš. Nitko ti sada više ne skuplja te glasne suze. Nitko se niti ne pokušava truditi. Ali trude se...
[kao što si se ti oko nas nekada trudila...]
Hrabro. Lijepo. Snažno. Ironično. Sarkastično. SAMO.
Oh, gle. Osjetiš vjetar u kojem su raspršeni komadići tvoje lucidnosti. A tvoje usne smiješe se. Iste su kao i tuđe. Nacrtane. Umjetne. Uredno dotjerane sa najskupljim ružem. A znaš da su lažne. Kao i taj osmijeh. Prazan baš kao i ti. Umišljen, izmišljen.
[baš kao ti...]
Evo, opet te odnose. Prenose te iz krvi u bol. Jedna energija za drugu. Kako si to dopuštaš? Kako to samo uspijevaš? Pasti tako duboko i tamo ostati. A tvoje oči tako slijepo gledaju. No vide sve potpuno jasno.
[napokon]
Ne volim te. Niti sam te ikada voljela. Tvoje zelene oči sada me tako milo gledaju. Pokušavaju doprijeti do mojih korijena osjećaja. Vrištiš mi da me voliš i moliš da ti oprostim dok se utapaš u svojoj boli. A zapravo samo želiš doprijeti do moje unutrašnjosti i odrezati taj korijen, da ne bih više imala osjećaje, samo zato jer ih nisam prema tebi pokazivala. Utapaš se u svome moru očaja. Željela si nestati. Pa evo. Zašto propuštaš priliku? Propadaš u samu sebe. Gubiš se u svojim suzama.
[eh, sada te volim. Obožavam...]
Mrzim se jer sam te voljela, jer sam ti pružila ono što mi je najviše značilo. Ono što me činilo. Dodirnule smo se po zadnji put. Za mene si davno nestala. Propala u svojim mukama. Ne. Neću ti pružiti ruku kao svaki put. Neću te izvući iz vlastitih muka. Ne traži me to.
[ne gledaj me tim divnim očima...]
Sada više ništa ne osjećam prema tebi. Izbacila sam sve u tvoje bolno more. Zašto ne otplivaš tamo negdje? Daleko. Ne brini. Ja ću i dalje biti tu. Pozdravljat ću te, mahat ću ti. Negdje iz daljine. Gledat ću te plaho, sa smrtnim osmijehom. Ti ga samo trebaš prihvatiti. Hej, gledaj, baš jedan takav sada tone u tvome izvoru. Uđi u taj vir osmijeha. Nestani zauvijek.
[samo zbog nacrtanih osmijeha...]
Naučila sam da je davanje ljubavi tebi samo polagan način umiranja. Ne vjerujem više u život. Ne vjerujem u ljubav. Užitak koji osjećam sada je praznina. Ostaje opet samo tmina. Heh, sviđa mi se. Volim to.
[baš kao što sam nekada davno i tebe...]
Mrzim se još uvijek. Nakon svih ovih riječi. Ne. Nije dosta. Nastavit ću to ponavljati. Mrzim se jer sam voljela baš TEBE. Mrzim vrijeme koje sam utrošila na Tebe...
[beskorisno...]
Mrzim sve one zagrljaje koje smo izmjenile. Mrzim tvoje dodire. Mrzim tvoje ime. Mrzim TEBE. I sada više nitko ne vidi prazninu mojih očiju. Jer u njima više nema tebe. Bila si blijeda u njima. Potpuno prozirna. A opet tako vidljiva.
[samo još jedna smetnja...]
Jedina solucija mi je da pobjegnem od života. Pobjegnem od Tebe. Da. Smatrala sam te svojim životom. Sramim se to i reći. A ja to priznajem. Sada. Ovoga trenutka. Punog mržnje i razočaranja. Bojim se da je prekasno za isprike. Dovoljno si se dokazala.
[prestani se truditi...]
Napokon. Duša mi je mirna i slobodna. Poput ovog mirisnog vjetra. Koji je nekada mirisao samo na tebe. Obožavala sam taj miris.[sjećaš se...?]
Život bez tebe je bio bolan [oh, da, nekada davno...]
Ali sada sam navikla. Prihvatila sam druge. Možda napokon više neću biti samo još jedna nečija žrtva. Samo kada pomislim na tebe, progovorim tvoje ime, suze mi naviru na oči, pogled im se smrači. A zašto? Jer prisjetim se svega lijepoga što mi je sada odvratno.
[svi oni tvoji prozirni pogledi...]
Prije nisam mogla zamisliti sreću bez tvoga prekrasnog osmijeha. Osmijeha anđela. [palog Anđela...]
Bila si sve. A ja ništa. Sada ćemo okrenuti stol s kartama. Igrat ćemo po mojim pravilima. Sada ćeš ti slušati mene. Ali mijenja li okretanje stola išta? Je li i tvoja duša bila u kartama? Ili si me opet prevarila?
[opet igram na sve ili ništa...]
Sada ja želim umrijeti. Iako sam već ovako izmorena. Iscrpljena. Pokušavajući ti nešto reći. Želim da se prisjetiš. Želim da patiš. Želim da osjetiš. Ali stvarno. Imaš pravo. Pa ja već jesam pokopana. Tijelo mi se raspalo u tisuće komadića. Poput razbijene čaše. A staklo po kojemu hodaš najdraža, samo su komadići moje ljubavi prema tebi. Ljubav koju više nitko ne može sastaviti.
[pa čak ni Ti...]
Prolazi jesen tužna i zima će opet doći, ali moja bol za tobom nikada neće proći. Suze će kapati s kišom po grobu tvom, dragi moj moja ćeš vječna ljubav biti i zalog jer ovaj rat što ga sada vodim sa životom, jer ne želim više disati ako tebe nema, ne želim mirisati zrak ovoga svijeta. Ruke moje za tobom viču i gore, ruke svježe kao proljetne ruže kako si ih ti nazivao, one što vječno miluju mekanu svilu, one što sada se grče u crvenoj boji. Bježim pred životom cestama dugim i crnim, smrti sada idem koja drhti za mojim nevinim tijelom. Ona koja nesretne djevojke vodi u duboki zdenac, ona koja trudnim ženama u utrobi ubija djecu, ona koja ubojicama pruža noževe, bodeže oštre i zdravim tijelima truje krv otrovom nabreklih vena.
A ja i dalje trčim prema njoj sa željom da me uzme k sebi, da njena požuda u crnim joj očima gori dok gleda novi mladu žrtvu kako joj stiže. Volim taj njen umjetni smješak koji joj se vječno šulja za mnome i vječno prati svaki moj korak. Sada ona žeđa za mojom krvlju i djetinjim mesom, a ja dalje bježim od svjetla, plačem i vrištim kao dijete da se život makne od mene jer želim ponovno vidjeti lice svoga voljenog, iako znam da mi prijeti duboki mir. Bježim pred njim i nosim bezbožno srce mlado, dok za mnom se smiju crni hrastovi, za mnom se smiju ptice i staklene oči mjeseca. Samo nju ja zamišljam i dozivam.
Vjetar je stao nasred mirnoga groblja okrunjen večernjim bojama. Mir... Koraci se moji ne čuju u mekoj zemlji. Noć pada daleko i široko kao tuga iznad mrtvih tijela. Kroz mutnu maglu i šum suhih grana čuje se zov sove i onda opet tišina i monotonija. Zimsko jutro crta mi po obrazima modre sjenke sa prvim pahuljama. Mrtvo srce pada preko groba i opet tišina, monotonija dok s vrha brda dopru glasni krikovi tek umrlih. Nebo je postalo bijesno more kojim gospodari vjetar pust. Oblaci nisko vise, oblaci crni i gusti. Kuće se kupe na okup i stišću od straha kao ovce od gladnih vukova. Ceste su prazne, nigdje se ne čuje meki ljudski glas u noći mračnoj i dugoj. Posljednje svijetlo trne. Vihor sumnje ponovno me probudio. Ne znam nosim li dušu u ruci ili razbuktali oganj divljeg srca svoga. Iz mraka dopiru bezbojna svjetla a iz šutnje zvukovi rone, akordi noći na suhom lišću gasnu, suhe ruže cvatu, boje postaju sive a sjene sve duže i tanje.
Ah, divne li boli... Krv kao rijeka teče, dok bacam raskošnom rukom u moje grudi vrane da slušam njihovu pjesmu punu boli i tuge, da čujem staru začaranu priču. Noćas sa novom pjesmom idem u beskraj, tebi moj dragi, samo tebe želim ponovno upoznati. Zora će mi grimiznom svilom oviti mrtvo tijelo dok k tebi ću dušom dopuzati a tvoj pogled me k tvome uputiti. Hladni val će me nositi beskrajnom moru novih osjećaja i neću znati gdje sam i tko sam bez imena i sjaja, ali tebe ću i dalje voljeti. Letjeti ću kroz bijelo nebo bestjelesno i beskraje ispletene od sna i čuda, bez svijesti dokle i bez saznanja kuda moram stići. Bez pomisli na sve zemaljsko, bez strasti, osjećaja i uspomena dragih... Samo ljubav prema tebi biti će stara, najveća i najljepša onakva kakvom si me naučio. Doći ću u carstvo sjena, slušati kako šum života gasne kao da slušam gdje pjeva more tajno. U moru novom užasnih dubina svijest će mi nestati i stari svijet se srušiti, novi ću život dobiti, nova zima počivati će mi u duši.
Sa boli će sazrijeti moja samoća, od nje je plodna moja tišina, od nje ću i ja dozrijeti, nova nada u meni će cvasti sa boli koja otvara beskraj. Ove moje riječi su raznobojne varke, izvana sjajne a iznutra kratkotrajna vijeka. One su mali zalutali brodovi u bijesnim virovima i nemirnim valovima i njih također smrt čeka.
Tiše... Svaki moj korak počeo je lomiti ritam tišine, stanem li čuti ću da dubina tutnji. Sve lakše mi postaje tijelo, nestaje, postajem prazna točka ugasle zvijezde. Više u meni života nema, tek daleko u sjećanju ili snu čudnu melodiju čujem. Oh, to se od mene odbio val vječnosti. Mirišu li to ruže ili noć, ko golo tijelo, bludno, bez stida?
Jesi li to ti najdraži?-pitam se dok noć beskrajna pada u mene...
Dala sam sve od sebe da ga odgovorim od toga, ostajala sam bez zraka na trenutke, iscrpila sam sebe preklinjući njega da to ne učini. Isrcpila sam svu snagu iz sebe, pokušala ju riječima prenijeti njemu, ne, nije mi bilo žao, jer on je anđeo, znam da će mi kasnije pomoći vratiti snagu tijelu. Uspjeh...
Smiješak mi je tom odlukom na lice izmamio, bila sam sretna jer ću sutra ponovno pričati s njim, vidjeti ću njegove riječi na ekranu. Bila sam sretna jer nije pošao putem izgubljenih.
Prolazili su dani, mjeseci, a mi smo se sve više upoznavali, postajali si nekako bliži nego prije, a ja sam nešto tajila samoj sebi, bojala se uopće to pomisliti. Stalo mi je do njega, ali ne na taj način-mislila sam u sebi. Nisam željela da osjećaji samo tako izađu iz mene, da ih svi vide, a ni sama nisam bila sigurna u to.
Došao je i meni jedan od naj dana u do sada provedenom životu. Koncert meni jedne od najdražih grupa, ujedno i njegova najdraža. Išao je i on na njega, naravno, ali nismo se mogli vidjeti. Šteta-pomislih.
Spremila sam se taj dan kao i svaki drugi, obukla se na brzinu kao i svako jutro prije škole, otišla do najbolje prijateljice i čekala da se ona spremi. Njezin tata nas je odvezao do mjesta radnje, izašle smo iz auta i polako koračale prema glavnom izvoru. Osvrtala sam se oko svoje osi, gledala ljude poput mene, napokon sam se osjećala kao da sam stvarno doma, gdje me nitko ne osuđuje, ali nažalost bio mi je to samo privremen dom.
Našle smo si frendove koji su također čekali da vide ovaj, za nas, veliki događaj. Krenula sam s frendom unutra, išli smo prema toaletu. Naj frendica bila je dolje, slučajno smo se razdvojile. Gledala sam oko sebe, još uvijek u čudu, svi su nekako bili posebni, savršeni, ja sam jedina bila obučena kao i svaki dan, osjećala sam se nekako prljavom.
Krenule smo nas dvije stepenicama prema gore, sporo, držeći se za ruke, gledajući u pod i komentirajući sve uzbuđeno.
Odjednom osjetim nešto čudno, nešto što me natjeralo da pogledam pred sebe bez srama, a vidim ono što nisam nikada ni mislila da će se dogoditi. Ugledam svoga anđela, isto kao i moja najdraža koja je bila pored mene, kao i inače, na istoj valnoj duljini, pogledamo se u isti tren zbunjeno, lagano i tiho prvi put izgovorimo njegovo ime, a onda sa uvjerenjem da je to doista on pogledamo se po drugi put, uzdahnemo i povičemo njegovo ime naglas, bez imalo opiranja, potrčimo prema njemu.
Okrenuo se prema nama, začuđeno nas gledao. Upitale smo ga opet da li je to doista on, i potvrdno je kimnuo glavom, dok sam mu pružala ruku u znak pozdrava. Klecala su mi koljena, ritam srca mi se poremetio, glas mi je podrhtavao dok sam pokušavala uzeti zraka u već ionako zadimljenom prostoru. Njegova reakcija bila je vrlo slična, zapravo gotovo ista, dok sam ga lagano zagrlila i poljubila u oba obraza, iako nekako, kao da nisam bila svjesna što radim, kao da nisam u tom trenu bila svoja, kao da nisam sobom upravljala.
Upoznala sam njegovu bivšu djevojku, pružila joj ruku sa osmijehom na licu, a ona je to tako hladno primila, kao da je moj osmijeh zdrobila ledenom rukom hladnog pogleda. Kao da me u tom trenu željela vidjeti kako se živa u grobu vrtim, pokušavam dohvatiti malo zraka.
Pokušavala sam se što manje na to obazirati, ušli smo svi zajedno unutra.
Počele su druge predgrupe, a svi smo samo čekali glavni spektakl. U međuvremenu sam sa prijateljicom stajala iza njega, gledale smo u njegovu divnu kosu, bila sam sretna što sam napokon dodirnula tu savršenu kosu.
Slučajno sam pogledala prema balkonu na lijevoj strani i ugledala ono što sam tako silno čekala. Pjevač grupe koje sam čekala, glavna atrakcija, meni jedno od nekoliko čuda u mome svijetu. Gledala sam u njega, pomalo suznim očima od sreće, gledala sa opet osmijehom na licu, smješkala se i upijala njegovu ozbiljnost dok je dolje gledao novu mrtvu naciju, svijet koji se skupio u crnini kako bi njemu odali počast, gledao generaciju koja se okupila samo zbog njega, mrtvo gledao u one koje će uskoro voditi kroz svoje riječi pjesama, a oni će to posesivno upijati. Gledala sam i ja dalje u njega, onako mrtvo, upila sam mrtvilo njegova pogleda koji je došao i do mene, gledali smo se u oči nekoliko sekundi, uzimala sam hladnoću njegova osmijeha koji sam valjda ja izmamila na njegovo lice. Onako slatko, podrugljivo, naravno smatrao me nižom od sebe, baš kao što sam ja njega smatrala bogom.
U međuvremenu smo se već zagrijali za ono što smo nestrpljivo čekali, čekali da stupi naš bog na pozornicu, dozivali ga njegovim pjesmama. Došao je i on, napravio ono što smo očekivali i održavao mrtvilo atmosfere punih sat vremena. Došla je i ponoć, a mi smo morale ići iz nebitnih razloga. Bila sam sretna jer sam vidjela što sam htjela, čak i više od toga, upoznala sam svoga anđela. Mislila sam si kako nam je ovo prvi i zadnji put što smo se vidjeli, postala sam tužna, ona uzbuđenost je prebrzo nestala....
Danas, u ovom trenu žive razdvojeni u ljubavi u kojoj možda kasnije više neće moći uživati...
Pričala bih tako s njim i onda otišla u svoj ležaj. Pokrila se mekom dekom po glavi i utonula u san. Sanjala sam mjesto ničega, da se nalazim usred ništavila koje me zarobilo, zagrlilo i prodiralo unutar moje srži. Osjetila sam kako mi ulazi u svako zrnce krvi, kako mi pleše po krvnoj plazmi. Noć je postajala sve tamnija, sve više je bila slijepa i mene je oslijepila. Pokušavala sam pobjeći od ničega, nisam željela padati sve dublje u tamu, a ona me svakim časom sve više gutala. Bježeći prolazima ništavila ugledam svjetlo na kraju hodnika. Potrčim prema svjetlu i ugledam njega. Zar umirem?-bilo mi je jedino u glavi.
Bio je lijep kao i u stvarnosti, savršenstvo je i dalje prevladavalo. Zagrlio me, pobjedio mrak, bili smo sada jedno, borili se svjetlom od tame. Približio je svoju glavu mojoj...
Probudim se vičući ne, plačući jer nisam željela to. Ne, nije moj, više ne želim to nikada ni pomisliti, kamoli sanjati, jer u snovima je sve moguće. Bojala sam se ponovno zaspati, ležala sam otvorenih očiju boreći se sa slatkim umorom koji me svladavao u san. Zaspala sam ponovno, misleći o ničemu, a tako se i probudila. Otišla u školu, gdje sam opet mislila o njemu, o prethodno doživljenom snu. Što mi se to događa, nisam znala, niti sam htjela znati, bojala sam se istine.
Pričali smo tako satima, danima, mjesecima. Svakim trenom sam sve više znala o njemu, smatrala sam da sam obična za njega, još jedna djevojka u prolazu, kao što sam i htjela biti. Bio je savršena osoba za pričanje, osjećao si da mu možeš sve reći, on će te poslušati, pomoći najviše što može. Našla sam ga u trenucima kada sam bila preslaba za sve, nisam više bila živa, mislila sam najgore o svijetu i ljudima u njemu, njihovom kratkom roku. I onda se pojavio on, okrenuo moje misli na ljepši pogled, dao mi nadu u koju sam vjerovala. Sve mi se činilo lakše, mogla sam sve što sam htjela, svijet mi je bio u rukama. Htjela sam stisnuti ruke samo kako bih ubila cijeli svijet i ljude u njemu i onda sam se sjetila, ne, ne smijem, pa on je na njemu.
Bili su to i njegovi loši dani, mislio je kao i ja, rečenice i misli su nam se poklapale kao pravi poklopac na lonac, nadopunjavali smo se riječima, stvarali misli i rečenice koje su nam odgovarale. Pomogao mi je unatoč tome što je bio loše volje, pravio se da je njemu dobro, a zapravo je bio tako sam i bijesan na cijeli svijet-kao i ja.
Došao je i taj dan, dan kada je prekinuo sa voljenom. Plakao je, plakalo mu srce, želio ga je doslovno iščupati samo da više nikada ne zakuca, samo kako bi ubio ljubav koja je propala, samo da više nikada ne bi disao.
Pri samoj pomisli na to bilo bi mi sve tužno i jadno, mislila sam da svijet bez njega ništa ne vrijedi. Barem moj, izmišljeni, u kojem sam počivala. Postao je svjetlo u mom životu baš kao u snu. A on... Želio je u zemlju propasti ali ne zbog srama, nego zbog žalosti koja mu je dušom, srcem i umom vladala, bio je potpuno prepušten tuzi, nikada više nije želio se smijati, želio je propasti i tamo ostati.
Anđeo, pa da u zemlji počiva? Ne, to ne ide tako, barem ne sada, ne ovako. Danas mu nije taj dan, krivu noć je izabrao za umiranje. Želim da njegov život tu još bude, neka on kao moja svjetlost neoslabljen ostane, neka razgoni tamu ove noći. Ovo nije noć kada se treba pridružiti nebeskim svjetlima.
...dosada... Opet sjedim satima pred kompom i buljim u ekran koji mi blješti u lice. Čitam priče koje su napisali ljudi moga trenutnog raspoloženja. Slučajno nailazim na blog kao i drugi, crne pozadine, običnog fonta... Naslov mi se odmah svidio. No nisam ni slutila da će osoba koja piše na tom blogu postati meni jedna od najvažnijih u životu. Čitala sam nešto o njemu. Da, bio je dečko. Napokon-pomislim.
Čitala sam njegove napisane riječi, njegove misli iznesene na taj ekran. Oh, kako su me se dojmile te riječi, osjećala sam kako se utapam u njima, postajem dio njih. Naišla sam na pravoga-bilo mi je prvo što sam pomislila. Čitam dalje. Svakim časom upadala sam dublje u te riječi, kao da sam unaprijed znala što će reći, što će napisati, kao da sam bila dio njegove u dijelu s mislima.
Opet čitam o njemu. Ima djevojku, da. Pa kako i ne bi. Šteta bi bila da takva osoba bude sama, da ne dijeli te predivne misli s nekime. Završim s čitanjem, ostavljam komentar. Sjećam se prvog komentara koji sam pisala. Pokušavala sam napisati nešto normalno, ali činilo mi se kao da nikako nisam mogla naći prave riječi, kao da mi je mozak stao, osjećala kako moj komentar neće imati smisla. No držala sam se onoga, napiši što ti prvo padne na pamet, brzo, ali ne brzopleto. Stisnem šalji. Uf, sjećam se tog drhtaja ruke, tog trenutka kad mi je mozak ponovno stao. Gotovo. Idem na msn. Vidi, netko me dodao. Pročitam nadimak. Hej, pa ovo mi je poznato, kao da sam vidjela taj nick već negdje. Ajme, pa to je osoba zbog koje mi je maloprije ruka drhtala, osoba zbog koje sam ostala bez riječi. Stavljam ga među kontakte. Uskoro stiže njegova poruka. Počinje mi dah zastajati, gubim kontrolu nad tijelom, misli su mi drugdje, duša mi je nijema.
Što se to zbiva samnom, što je ovo? Kako je ovome ime, zašto mi se ovo događa? Je li to zaljubljenost ili samo puka ludost za nečijim mislima? Izabirem ovo drugo, ne, ne smijem biti zaljubljena, branim srcu da to čini, jer on pripada drugoj. Dopisujem se s njime. Ajme kako su divne bile njegove riječi, svaka je bila posebna, svaka kao da je imala neki poseban odsjaj, kao u nečijim očima, očima zaljubljene osobe. Jesam li ja to vidjela odraz svojih očiju u njegovim riječima, opisivala svoje stanje tada? Ne sjećam se. No znam da mi um odonda više nije bio isti, počela sam razmišljati na neki drugi način, sve mi se činilo divno, kao da sam upoznala svog anđela čuvara. I da, upoznala sam zapravo osobu koju sam tako dugo čekala, koju sam htjela imati, htjela sam savršenstvo koje je bilo na drugoj strani ekrana. Pričajući dalje sve smo se više upoznavali, sve si bili nekako bliži, imala sam osjećaj da ga znam stoljećima. Pomislim kako bih htjela na tren biti kao on, živjeti na tren njegovim životom, udahnuti njegovim plućima, pogledati svijet njegovim očima. A te oči koje sam željela vidjeti, pogled im je zacijelo tužan, ali divan.
Šalje mi svoju sliku. Vidim manju ikonu njegova bića, prihvaćam sliku brzim pokretom ruke, kao da sam njega željela dohvatiti. Otvaram uvećani prikaz njega-prvo što spazim bila je kosa. Oh bože, kako je predivna, divna, savršena... (oprosti mi)... Gledam mu oči... ...pogledavam ih iz časa u čas, kako mi je i osmijeh stizao na lice. Kako je predivan bio na slici, prokleto lijep, poput duše prozirne njegove. Lice mi se ozarilo, zrake sreće izlazile su iz mog osmijeha, dolazile su sa lica moga. Gledala sam u tu divotu, gledala i divila se ženi koja imala ga je, koja mu je u oči mogla pogledati. Prekrasnog li spoja, njegove prelijepe duše i lica divnoga. Poželih ga imati, no ne smijem, čak ni u mislima, draga će mu uvenuti. Bio bi grijeh ne voljeti te, cijeloga sebe ti podariti. Ali srce ti je pripadalo drugoj, znala sam, ne, ljubiti te srcem svojim ne smijem.
Koliko te puno mogu mrziti?
Koliko te mogu voljeti?
Želiš da ti pokažem?
Hoćeš vidjeti kako je osjećati se kao ja?
Odbačena osoba. Odbačena od tvoga srca.
Molila sam te da me ne slomiš. Ne moje srce. Ne moju dušu. Molila sam da ne slomiš mene. Više ne smatram da me čine srce i duša. Sada sam ja samo ja. Još jedna propalica.
Mrzim te onoliko kolko sam te voljela. Jer da te nisam voljela ne bih mogla sada ovo iznositi. Osjećati. Dobro, lažem. Mrzim te više. Previše. Zar je moguće toliko? Toliko da me to slama. Ne moraš se više truditi. Dovoljno si se dokazala.
Hej mama, hej tata, koliko puta ste mi rekli da započnem dan sa osmijehom? I jesam. Ali onim bolnim. Kojeg nisam htjela. Morao je biti tu, na mome licu, morao kako vas ne bih iznevjerila. I onda se počeo miješati sa suzama. Toplina suza umanjila je bol osmijeha. Dočekala sam i to jutro sa ljubaznim licem. Za vas. A zašto? Da bih vas danas mrzila? A govorili ste da će moje vedro lice svakoga dana biti nova sunčana zraka za ljude oko mene. Ali ta zraka nije došla i do mene. Nije i mene obasjala srećom.
Osmijeh (ne) stoji ništa, a djeluje čudesno. Zavaravajuće.
Obogaćuje onoga kome je upućen, a ne osiromašuje onoga tko ga daje. No meni je baš onaj jedan bio potreban za potpunost lažne sreće. Moji osmijesi su bljeskali poput munje, ali sjećanje na njih može trajati zauvijek. A ja sam se i dalje sjećala samo toga da mi nedostaje onaj jedan. Vama je osmijeh bio odmor, bili ste umorni od života kao i ja i on vam je pomogao. No onda nisam imala ogledalo uz sebe da ga i sebi uputim, a vi se niste ni trudili vratiti mi ga. Bili ste previše pohlepni, zaigrani njime, zaokupljeni mojim lažima upućenima vama. On je bio putokaz izgubljenome, sunčana zraka žalosnome, a ta zraka ga je još više obasjala, toliko da je njegovu bol otkrila.
A nitko od vas i ne treba osmijeh toliko kao oni kojima se i ne može darovati ništa drugo. A meni je najviše trebao. Gdje je sad vaš besplatan dar meni? Zar tražim previše? Valjda... Još uvijek ga nisam dobila. Dosta je bilo nagovaranja.
Meni je dan bez osmijeha postao izgubljen dan. Nitko me nije mogao uputiti sreći, da i ja mogu nešto veselo reći. Suze su govorile umjesto mene. Suze koje nitko ne primjećuje. Smijeh je mudra misao koju treba provesti u život.
Zar sam ja onda mrtva?
Zar opet?
Patila sam dok nisam shvatila i tada sam patila jer sam shvatila da sam uzalud patila.
Trudila se oko tebe mama, podarila ti osmijeh, a ti si ga beskorisno iskoristila, pregazila ga i mene umalo slomila. No onda sam shvatila. Pa ti mene zapravo nisi nikada voljela. Jer voljeti ne znači vječno ponavljati da ti je žao. Tvoje ''oprosti'' sada mi ništa ne znači, sada ga i ja gazim kao umjetan cvijet na livadi među stotinama drugih, pravih. I onda vidim da sam to možda trebala prihvatiti i onda iskoristiti. Jer baš taj cvijet je bio jedinstven.
Ponašala si se prema meni kao prema ostalim stvarima. Nisam više bila oblik budućnosti koji bi trebao drugima o svijetu pokazati i kako će ga preživjeti. Bila si slobodna poput vjetra, koji je išao od glave do glave, no nisi bila slobodna od gluposti koje si skupljala. Zaboravila si usput uzeti ljubav i sreću.
Možda te i tražim pomoć, ali to je samo zato jer sam napokon progledala otkako sam krivo uvidjela. Željela bih ponekad otići gdje bi sunce i kiša isprali sav moj sram, sram od tebe, ti si mi to učinila.
Hoću li noćas očistiti svoju prošlost suzama?
Hoću li ovo zaboraviti?
Nešto ti nije jasno tata?
Hoćeš li mi ikada odgovoriti, jesam li za tebe napokon odrasla? Nisam više ona tvoja malena, ha? Jesam li prešla granicu? Zar više nisam ona tvoja nevina beba?
Sada te mrzim kako si i ti mene. Napadam s dobrotom u glasu onako kako si ti mene zlonamjerno napadao. Vidiš da me nisi trebao učiti lažnom osmijehu. Uvidiš li ikada što je od toga pravo? Sada sam i tebe zavarala.
Postavljali ste ograde između mene i mene. Stvarala sam vam pakao dok sam disala. Kamen to kamen mržnje slagala i time se ogradila. Vidite, možete me izazvati, ali me nikada nećete shvatiti. Pogledajte dobro u mene sada, znam da vam je zlo od mene kao i nekada, zar ne mama, učinila sam da izgledaš tako glupo sada.
Jesi li me ikada poljubio prije nego si otišao i ostavio me tata? Mislim da ne, nije mi toplo na tom dijelu lica, samo sam željela da umreš. Zar mi nisi rekao da ćeš mi ispunjavati želje? Zar je to tako teško? Zadnja želja tebi upućena.
Gledam u svog brata i ne mogu zamisliti da me ostavi. Čak i kad sam vas mrzila, stiskala sam zube, potiskivala to u sebi, držala dok nisam puknula i ovo iznesla. Trudila sam se da vas volim koliko mogu, barem zbog svog mlađeg brata kojem sam sve govorila, koji je sve samnom prolazio, iako me uvijek samo nijemo gledao. Najpametnije što sam napravila bilo je da sam ispustila taj nož iz ruke, jer bih vas inače oboje ubila, zajedno s bratom koji me na to sve podsjećao. To je moj život, uđite u moj show, moju galeriju užasa.
Uzmite svi jednu sekundu i razmislite svi koji mislite da je ovo samo vrijeđanje i pretjerivanje. Ali stavite se na moje mjesto, samo pokušajte na tren zamisliti. Ne znate kako je kad vidite majku kako se rano ujutro u kupaonici razbacuje ljekovima i govori ružno jer ne može naći pravi, obilazi svakoga tjedna bolnice u kojima joj ništa ne pomažu, samo daju nove ljekove, poput žrtve svoje bolesti. Sad ja tebi stvaram mučninu, zar ne? Zar to nije bio razlog što si sve svima lagala mama? Da bi mogao opravdati način na koji si se prema meni odnosio, ha, tata?
Hladno je kada si sam, i vi to znate. Ono što me najviše boli je to što ne želiš priznati krivnju. Sjećaš se kad je brat umro, a ti si rekla da bi radije da mene nema? E pa ja jesam mrtva, mrtva za vas, nestala za svakoga, da ne mogu biti mrtvija...
Gdje su nestali svi osjećaji svijeta?
Gdje su se izgubili svi oni divni, iskreni osmijesi?
Koliko ćemo još dugo morati patiti?
Ponavljati si kako smo još uvijek živi i izdržati?
Ona to više nije mogla. Utjehu je pronašla u boli i tuzi. Ni sama ne zna ćemu tuga, došla je sama, kako kada vjetar u prolazu donese oluju i odnese sa sobom žrtve. No zašto ta oluja nije odnijela i njene osjećaje? Osjećaje mržnje, prezira, boli...
Opet joj se sve počelo rušiti. Poput malenog djeteta koje slaže dvorac od kocaka i nešto se dogodi slučajno i sve se sruši. I onda se ljuti, pita se kako se to dogodilo, ljuti se jer nema volje to ponovno slagati nakon puno uloženog truda. A sve se sruši samo zbog jedne kockice. Možda i ne njegovom krivnjom, možda sasvim slučajno, zbog drugih razloga. Ali uvijek ostaje onaj zašto?
I ona se pita zašto se to dogodilo. Zašto joj život nije mio i lijep kao nekima? Zašto baš ona ima toliko muke i briga koji ju svakoga dana podsjećaju na to koliko je teško. Teško živjeti. Postaje joj teško i disati.
Da se ponovno preda? Da preda život smrti, da tako lako odustane, bez truda da joj se nešto promijeni u svakodnevici? Koga ona to pita? Život? Opet? Ne... Ali kome se obratiti za pomoć? Smrti? To ponovno čini. Mrzi život koji su joj podali, uništava ga, jer se za nju ni drugi više nisu trudili. Tone i ne može stati. Nikada se ne nađe nečija ruka koja bi ju uzela iz potonuća kao kamen u vodi. A ona tone svakoga dana sve dublje. Gdje je tome kraj? Hoće li ikada potonuti? Vidi li ona to nečiju ruku iznad vode, u magli? Ili je to samo lažna nada, ruka koja je slučajno tu, koja ne misli zaroniti i nju izvući.
Toliko pitanja... A gdje su odgovori? Traže li se uopće? Život je jedno lagano pitanje. Kojemu je odgovor smrt. A tako težak odgovor da se gušiš dok ga izgovaraš. Pokušala je svima prikazati kako je biti ona no ne u potpunosti. Jer nikada ništa nije potpuno. U svemu postoji neka rupa. A ona je rupa u njenome životu. Zašto se nikada nije mogla slagati sa životom kao ključ s bravom? Očito krivi ključ. Slomljen u pogrešnoj bravi.
Postoje li rješenja za njeno bolje življenje? Da. Ali ih ona ne pronalazi. Možda su joj pred očima. Možda je opet samo jedan odgovor. Opet smrt. Uvijek se sve oko nje vrti. Na kraju će nas ona sve uzeti. Nestajanje će se opet ponoviti. Ona to još uvijek ne zna upotrijebiti. Uzeli su joj dušu, onu čistu stranu. Ono čemu je vjerovala, ono čime se prikazivala. I zbog nje su je voljeli. Duša je bila njeno ogledalce. Koje joj je govorilo da je najbolja.
Oh, kako bi željela spavati. Sanjati divne snove u kojima može što hoće. Jer u stvarnosti ne može upravljati sobom samom u snovima vidi rješenja koja ne može realizirati. Jer dušu su joj odnijeli. Snagu koja ju je hrabrila. Njezino carstvo sreće. U koje su ušli zli ljudi i sve uništili. Tako je umorna od svega. Od udisanja života, osjećaja da živi. Dosta joj je življenja. Još uvijek osjeća bol. U smrti ju ne bi osjetila ni trenutka. Smrt je ono što želi. Bestjelesno stanje. U kojem ništa ne može. Nema misli. Nema sreće. Ali ni muka.
Želi zauvijek zaspati. Pada na tlo od umora. Ali još uvijek je budna. Ne može zaspati. Želi pasti u vječan san, a ne samo u mjesto snova. Želi to osjetiti. Sjećati se toga u nekom drugom životu.
Koliko ljudi je do sada prevarila? Divnim lažima govorila kako je sve u redu. A sebe je varala. Životu je lagala.
Plakala je godinama. Kada je počela sazrijevati, uviđati gdje se zapravo nalazi. A nikada nije željela odrasti. Hoće ostati maleno dijete bez problema. Sa mislima u snovima. Zašto plakati zbog drugih? Jer te oni na to tjeraju, jer oni to žele namjerno napraviti? A to izvode tako slučajno. Ubijaju tako nevino... Tko im se može suprotstaviti? Što im ona može napraviti? Duša bez imena, koja tone i dublje od dna u beskraj. No nikako tamo stići. Je li tamo ljepše? Hoće li osjetiti ono što hoće?
Bližnji su joj pomagali. I bilo joj je dobro, bezbrižno. Kao dijete sa svojim najdražim igračkama koje mu navlače osmijeh na lice. No onda su ju oni koje je najbližima smatrala povrijedili, uništili, iznevjerili. A oni ostali i dalje su joj pokušavali umetnuti osmijehe na lice. I uspijeli. No to su bili oni lažni, umjetni, izblijeđeni. Koje su drugi zamjećivali. I mislili da su do nje doprijeli. No opet su se prevarili. A koliko su se puta zakleli da će joj život dati. I na kraju njen samo tako odlazi. I nju su prevarili.
Život je samo varka. San koji ne može sanjati, a kamoli realizirati.
